Vinarski podrum Vivodina - svjedok razvoja vinarstva u vivodinskom kraju

Vivodinsko područje bilo je poznato po vinogradarstvu kao glavnoj poljoprivrednoj kulturi koju su seljaci uzgajali i od nje živjeli. Bili su to stari nasadi s dosta gustim redovima pa ih je mogla obrađivati jedino ljudska radna snaga. Istina, tada su obitelji bile brojne, a mogućnosti zapošljavanja u bližoj okolici nije postojala pa su svi članovi obitelji bili angažirani na radu u vinogradima. U to vrijeme nije bilo mehanizacije koja bi zamijenila ljudski rad.

Vivodinsko vino bilo je cijenjeno pa je relativno lako pronalazilo kupce. Najviše su dolazili kupci iz Slovenije, a bilo ih je i iz Gorskog Kotara. Tijekom poznate svjetske krize prije II svjetskog rata, prodaja vina bila je sve slabija. Razjedinjenost vinograda još je više otežala prodaju, a utjecala je i na snižavanje cijena. Zbog toga je trebalo nešto učiniti da se takvo stanje promjeni.

Kako bi se unaprijedio život i rad seljaka-vinogradara, u Vivodini su u jesen 1937. godine organizirani domaćinski tečajevi. O tom vremenu svjedočila je Mara Viher iz Vivodine koja je tečaj pohađala tri mjeseca, od rujna do studenog, pod vodstvom agronoma Kovačevića iz Jastrebarskog.

-Uz ostalo, nagovarao je ljude da osnuju zadrugu preko koje će lakše plasirati vino. Takva zadruga bila je već osnovana u Desincu, a pripremala se i u Svetoj Jani. Nakon toga jedna skupina Vivodinaca otišla je u Desinec da razgleda podrum. Tu je dobila potrebne informacije o osnivanju zadruge, izgradnji podruma i osiguranju sredstava za gradnju. Iste godine učlanjivanjem zadrugara i izborom Upravnog odbora i Nadzornog odbora osnovana je zadruga sa 150 članova. Prvi predsjednik zadružnog odbora bio je Lovro Bošnjak kojeg su objesile ustaše, a potpredsjednik Josip Vrbanek koji je nakon smrti Lovre Bošnjaka izabran za predsjednika. I njega su ustaše ubile 1945. godine. Knjigovodstvo je vodio Nikola Farkaš, bilježnik u vivodinskoj općini, a blagajnik je bio Ivan Guštin iz Vrškovca. Novac za gradnju podruma osigurala je Jugoslavenska vlada koja je financirala i izgradnju podruma u Desincu i Svetoj Jani.

Mjesto za gradnju podruma određeno je kod Broda na Kupi, gdje se i sada nalazi. Bila je tu griva koju je trebalo isplanirati i podići zgradu. Griva je minirana, a kamen se odvažao u malim košarama na konjima. Sve se to radilo krampovima i lopatama, nije bilo bagera ni kompresora za bušenje rupa. Zadrugari su bili obvezni da rade s konjskom ili volovskom zapregom, a oni koji nisu imali morali su osobno odraditi svoj dio.

Gradnja podruma trajala je od 1937.-1939. godine. U jesen te godine u „Vinarskom podrumu Vivodina“ prerađene su prve količine grožđa. Isti ovaj natpis i danas stoji na nekim bačvama. Grožđe je prerađivano običnim prešama koje su te jeseni podrumu iznajmili Josip Vrbanek, Frlan i Ribić, a bačve su dali zadrugari, samo da podrum može početi sa otkupom i preradom grožđa.

Naredne, 1940. godine, nabavljene su moderne preše sa dva grotla koja su izgledala kao dvije čaše. Tada se prodavalo oko dvije tisuće hektolitara vina, odnosno 20 vagona. Toliko je bilo i posuda. Uz modernu hidrauličnu prešu oprema za preradu sastojala se još od jedne muljače, te po jedne klipne i ručne pumpe, kao i jedne vage od 1500 kg za prijem grožđa. Proizvodilo se tada stolno bijelo vino, crno vino, portugizac i muškat. Bila su to jaka vina od 10 do 11 maligana. Urod je bio vrlo malen, svega jedan kilogram po trsu.

Uz grožđe za preradu u vino podrum je preuzimao od svojih zadrugara i šljivu za proizvodnju rakije. Rakija se proizvodila i iz tropa. Nabavljena su dva kotla za pečenje rakije od 500 i 300 litara. Rakija se pekla pod drvenom nadstrešnicom.

Prema sjećanju Josipa, Ivana i Antuna Vrbaneka, Vinogradarskom zadrugom Vivodina upravljala je Skupština zadrugara, koja je birala Upravni odbor, Nadzorni odbor i imenovala predsjednika. Postojala su i zadružna pravila. Član Zadruge nije moga biti onaj tko nije imao pola jutra vinograda ili onaj tko se bavio kupoprodajom vina, odnosno nakupac. Podrum je preuzimao grožđe samo od svojih članova. Upisnina u Zadrugu iznosila je 100 dinara, a za jedan udjel, koji je iznosio pola jutra, plaćalo se 500 dinara. Svaki član imao je toliko udjela kolika mu je bila površina vinograda. Najveći doseg bilo je 5 udjela ili 2,5 jutara vinograda.  

Prva plaćena osoba koja je radila profesionalno u podrumu bio je Nikola Guštin. Kada je on otišao u vojsku, za podrumara je došao Marko Hren, koji je završio odgovarajuću školu u Vršcu. Nakon njegovog odlaska u vojsku, dužnost podrumara preuzeo je Ivan Vrbanek iz Vivodinskog Dvorišća.

Tijekom drugog svjetskog rata zadrugari su aktivno sudjelovali na strani antifašističkog pokreta, a kada su za to doznali Talijani, dopremili su oklopni vlaka na stanicu u Kamanje i odatle su topovima pucali na podrum.

Podrum je radio sve do 26. srpnja 1943. godine, kada su ga Talijani opljačkali i devastirali. Nakon prekida od pune četiri godine, podrum je ponovno osposobljen za rad 1947. godine. Na poticaj vinarsko-voćarskog saveza Karlovca 1959. godine počinje adaptacija i dogradnja podruma. Grade se nove betonske cisterne i nabavlja potrebna oprema za preradu grožđa. Nakon rekonstrukcije podrum povećava kapacitet na 80 vagona vina, a zatim se spajaju zadruge Vivodina i Kamanje. Zbog niskih cijena s vivodinskog područja otkupljuju se male količine grožđa koje nisu dovoljne za popunjavanje postojećih kapaciteta, pa se grožđe dovozi iz iz udaljenijih mjesta.

Preuzimanjem 18 hektara vinograda PZ Ozalj zadruga organizira vlastitu proizvodnju grožđa. Uz stolna vina proizvodi i sortna, traminac i graševinu, a nabavlja i vlastitu punionicu kapaciteta 2500 boca na sat. Po prvi puta puni vlastito vino, a stolo prodaje pod nazivom „Vivodinac“.

U vinarstvu nastaje krizno razdoblje koje utječe na slabiju prodaju, tada zadruga nalazi izlaz u integraciji s OTP Karlovac, čime osigurava plasman vina u trgovine tog poduzeća, a podrum zadržava status samostalne jedinice. U to vrijeme zadruga dostiže proizvodnju od 100 vagona vina godišnje.

Sedamdesetih godina prošlog stoljeća podrum se izdvaja iz sastava OTP i pripaja se Vinoproduktu iz Zagreba. Podrum se dalje modernizira suvremenom opremom i proizvodi samo flaširana bijela stolna vina. Dobro radi sve do spajanja Vinoprodukta i Badela, tada podrum gubi samostalnost, napušta vlastite vinograde i predaje ih Općini koja ih pak parcelira i prodaje vinogradarima.

Podrum je sredinom devedestih bio izvan funkcije četiri godine, a nakon tako duge agonije kupuje ga od tvrtke Badel gospodin Josip Vrbanek, dipl.ing. agronomije s dugogodišnjim iskustvom na području voćarstva i vinogradarstva koji je 20 godina radio je u Institutu za voćarstvo i vinogradarstvo u Zagrebu. U vođenju podruma pomože mu obitelj; supruga Mirjana dipl.oecc., sinovi Luka i Matija te kćer Dora. Danas je u podrumu zaposleno stalno četvero radnika.