Moj Žumberak » Vijesti » 20. tradicionalno planinarsko zimsko hodočašće na Svetu Geru, 27. siječnja 2013.

20. tradicionalno planinarsko zimsko hodočašće na Svetu Geru, 27. siječnja 2013.

28.1.2013 19:54 | Broj komentara (0) | Pogleda 788

20. tradicionalno planinarsko zimsko hodočašće na Svetu Geru, 27. siječnja 2013.
Po prekrasnom veoma hladnom, ali sunčanom vremenu bez vjetra, po snijegu dubokom metar , a na brojnim zapusima i znatno više održano je jubilarno dvadeseto planinarsko hodočašće na Svetu Geru. Planinari iz Zagreba i drugih krajeva Hrvatske pristigli su u Sošice u više od 12 autobusa, te u brojnim automobilima. Dakako, mnogi, ne planinari  dolaze i na vrh Gere automobilima. Cesta za Svetu Geru bila je, kao nikada do sada tako temeljito očišćena buldožerima da sam pomislio da će možda na Geru pristići Predsjednik republike.

No saznao sam da je oko čišćenja bilo velikih problema, jer  nadležni za čišćenje ceste to nisu učinili, a posao je u subotu i tijekom noći na nedjelju sa svojom mehanizacijom i djelatnicima obavio poznati poduzetnik, koncesionar za iskorištavanje mineralnog bogatstva kamenoloma u kanjonskoj dolini Reke Žumberačke, g. Nikola Rožić Mika, iz svetojanskog sela Prodin Dol. Ovaj puta smo i mi planinari u većoj mjeri koristili za uspon cestu, jer zbog velike visine snijega  planinarska staza nije bila progažena, a i kroz šumu smo morali ići duljim putem, tako da je uspon umjesto uobičajenih oko 2 i pol sata, trajao tri i pol sata.

Tako su planinari u velikom broju pristizali poslije 12 h,  kada je započelo Misno slavlje, koje je kao i svake od niza zadnjih godina predvodio planinar, biskup Mijo Gorski. U nadahnutoj propovijedi osudio je planirani liberalni seksualni odgoj. Dodajmo, da se takav seksualni odgoj bazira na antikršćanskoj rodnoj ideologiji koju zagovaraju pripadnici LGBTIQ manjine, a kojima je ključni konstrukt tzv. seksualna orijentacija. Katolički nauk jasno razlikuje između homoseksualnog čina i homoseksualnog stanja. Prvo je grijeh – poput preljuba – a drugo je sklonost čije psihološke izvore ni sama Crkva ne može objasniti.

Poslije Misnog slavlja nastavljeno je ugodno druženje, uz  ponudu vrućeg i dobrog kuhanog vina, a treba istaknuti, što me osobito veseli, da iz godine u godinu na Svetu Geru, na ovaj tradicionalni planinarski pohod, automobilima, dolazi sve više Žumberčana!

A, evo kako su ovi tradicionalni pohodi započeli!

Početkom  prosinca 1993.,  papa Ivan Pavao II. uputio je poziv « Urbi et orbi» ( Rimu i svijetu)  da se u nedjelju  23. siječnja 1994. g. u cijelom svijetu slave sv. Mise za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini gdje je bjesnio međusobni rat između prirodnih saveznika protiv velikosrpske agresije…


Kao planinar, vjernik pomislih odmah kako ću na taj dan umjesto na planinarenje poći na sv. Misu u zagrebačku katedralu. No ubrzo shvatih da bi planinarsko hodočašće s misnim slavljem za mir bilo najbolji način odziva na poziv Svetog Oca planinara!   Sjetih se i redovnih nedjeljnih misnih slavlja u 12 h za planinare u crkvi Majke Božje Kraljice Hrvata na Sljemenu i među nama planinarima omiljenog sljemenskog i planinarskog župnika patera Jelineka. No odlazak na Sljeme za nas planinare je previše uobičajen pohod!

U to vrijeme sam bio pročelnik Komisije za propagandu Hrvatskog planinarskog saveza pa sam i u tom svojstvu razmišljao i planirao akcije kojima će se promicati planinarstvo u Hrvatskoj, a kao Žumberčan  pomislih, kako bi bilo divno kada bi se organiziralo planinarsko hodočašće na Sv. Geru. A upravo je 1993.g. obnovljena  kapela Sv. Ilije na vrhu Žumberačke gore, te izgrađena  i cesta s hrvatske strane do kapele, koju je uoči blagdana sv. Ilije, u nedjelju 18. srpnja blagoslovio  zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Kapela Sv.Ilije je obnovljena  inicijativom i zalaganjem prečasnog Mile Vranešića, tadašnjeg dekana žumberačkog, koji je postao čuvar novog svetišta. Žumberčani, cijela Hrvatska, a posebice mi planinari bili smo (i još smo uvijek) ogorčeni što vojarna na vrhu još nije preuređena u planinarski objekt. Slovenski teritorijalci su u jesen 1991.g. vozilima sa slovenske strane došli do vojarne JNA na vrhu te je bez otpora vojnika JNA zauzeli.

Rano u prosincu 1993.g. zapao je na Žumberačkoj gori dubok snijeg, pa sam se bojao kako bi to mogla biti  zapreka za dolazak svećenika automobilom.  Došao je i 27. prosinac 1993. U isti dan i  vrijeme trebao sam nazočiti na dva svečana skupa na   kojima sam planirao  iznijeti ideju o planinarskom hodočašću na Svetu Geru. Na svečanoj sjednici Glavnog odbora Hrvatskog planinarskog saveza, u kojem sam bio pročelnik Komisije za propagandu i izdavaštvo i član Izvršnog odbora, te na Saboru Žumberčana, koji je organiziralo moje Kulturno prosvjetno društvo Žumberak, kojem sam potpredsjednik, u Starogradskoj vijećnici u ulici Ćirila i Metoda 5 na Gornjem Gradu. Ideju o hodočasničkom pohodu na Svetu Geru u Hrvatskom planinarskom savezu sam iznio samo nekolicini prijatelja, te požurio u Starogradsku vijećnicu, a pridružio mi se i planinar Ivan Parlov. Stigosmo tek na završni dio Sabora, na  zakusku.

Odmah se obratih čuvaru svetišta Sv. Ilije velečasnom Mili Vranešiću riječima: «Možeš li na našoj Gori, u nedjelju 23. siječnja 1994.,  na poziv Svetog Oca slaviti Svetu Misu za mir u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini?» Vlč.Mile ozarena lica reče: «Idemo pitati Ninu». A prečasni Nikola Nino Kekić, rektor Grkokatoličkog sjemeništa, a od 2009. g. biskup, koji je bio u blizini,  na Vranešićev upit za misno slavlje na Geri, samo je  napravio desnom rukom veliki znak križa i time dao svoj blagoslov.

Ubrzo poslije novogodišnjih praznika, nakon promišljanja o koncepciji hodočasničkog pohoda, i zaključka da je najpogodnije na Sv. Geru kretati iz Sošica, otišao sam u redakciju Večernjeg lista, a pridružio mi se Kuzma Lapajne, koji se predstavljao glasnogovornikom žumberačkog grkokatoličkog dekanata. Da bi se pohod mogao ostvariti, trebalo je u članku u Večernjem listu objaviti i broj telefona na koji će se zainteresirani za hodočašće moći javiti. Oduševljen planiranim pohodom, dao sam svoj broj telefona iz ureda na koji će se zainteresirani javljati.  Dakako, nastavio sam s direktnim obavještavanjem planinara iz brojnih planinarskih društava iz sjeverozapadne Hrvatske, a i šire.

Po objavi članka u Večernjem listu počeli su se javljati zainteresirani. U početku po desetak dnevno, a zadnji  tjedan na stotine dnevno. Telefon mi je neprestano zvonio. Javljali su se planinari, građani, ali osobito brojni prognanici i izbjeglice iz raznih dijelova Hrvatske i BiH koji su utočište našli u Zagrebu i široj okolici. Strpljivo sam objašnjavao prirodu hodočasničkog pohoda, snježne uvjete, potrebu zimske obuće i odjeće, te da je hodočašće namijenjeno prvenstveno planinarima, a da je uspon za ne planinare rizičan i težak i traje oko tri sata .

Mnogi su, shvativši prirodu pohoda, sa žaljenjem konstatirali da nemaju odgovarajuće cipele ili da se ne mogu penjati po snijegu na planinu. Dirljiv mi je bio razgovor s predstavnikom  izbjeglica iz okolice Osijeka, koji je shvativši da njegova skupina ne može na snježnu goru, izrazio nakanu da će u mislima biti s nama u molitvi na Svetoj Geri. Jedna starica iz Slavonije je unatoč mojim upozorenjima,  ipak  došla na pohod u niskim slavonskim  papučama, i bila zajedno s još nekim starijim hodočasnicima  prevezena na Geru  policijskim terenskim vozilom.


Lista prijavljenih sudionika pohoda, čije sam brojčano stanje brižno vodio, je iz dana u dan rasla, a zadnji tjedan sam agenciji koju sam angažirao za autobusni prijevoz svaki dan javljao da treba po još jedan  autobus više.  Kao suorganizator se na molbu čuvara svetišta vlč. Mile Vranešića, pridružila i Zagrebačka županija, te Hrvatske šume i Hrvatske ceste iz Karlovca. Osigurano je da će cesta biti očišćena od snijega uoči pohoda, da se svećenici mogu dovesti na Sv. Geru, te da će na vrhu biti naloženi krijesovi, kako bi se ozebli mogli ugrijati. Vlč. Milu Vranešića sam zamolio da osobno razgovara s Vladom Novakom iz Samobora, čelnikom HGSS-a, kako bi Gorska služba spašavanja osiguravala pohod.

U MUP-u gdje sam bio zaposlen u Kabinetu ministra, zadužen za odnose s javnošću, svi su s oduševljenjem prihvatili ovu akciju. S načelnicima  prometne i granične policije MUP-a RH , dogovorio sam svečanu policijsku pratnju naše kolone od osam autobusa koja je u 7 i 30 h krenula od starog Savskog mosta prema Sošicama, kao i nazočnost (za svaki slučaj) granične policije na Svetoj Geri, a  s  Hrvatskom vojskom u Jastrebarskom da će pripremiti veće količine čaja. Osim Gorske službe spašavanja bila su u pripremi i kola hitne pomoći s liječnikom. Svi su spremno surađivali uvidjevši značaj molitve za mir, i okupljanje velikog broja hodočasnika na Svetoj Geri gdje je vojarna na hrvatskom ozemlju, a   koju  već treću godinu drži slovenska vojna posada.

Tajnika Hrvatskog planinarskog saveza, pokojnog Nikolu Aleksića – zamolio sam da izvrši službenu prijavu održavanja skupa nadležnoj postaji policije, kako bi se poštovala redovna službena procedura, premda sam znao da su ih o tome obavijestili njihovi nadređeni i to iz samog vrha policijske hijerarhije. No, po toj prijavi je HPS bio službeni organizator okupljanja na Svetoj Geri, a idućih godina moje planinarsko društvo Kapela i  krajem 1994.g. osnovano Ekološko društvo Žumberak, a sve do kraja devedesetih godina na određeni način i Ured za odnose s javnošću Kabineta ministra MUP-a RH, gdje sam bio zaposlen.
 
Moja strahovanja glede mogućih vremenskih neprilika na dan pohoda, prestala su nekoliko  dana prije pohoda kada je Državni hidrometeorološki zavod dao prognozu o sigurnoj anticikloni, a k tome mi je prognostičar i  član mog planinarskog društva meteorolog Borivoj Čapka uz uvjeravanja o dobrom vremenu najavio i svoj dolazak. To me sasvim  uvjerilo da će zaista biti lijepo vrijeme!

Molitveni pohod na Svetu Geru dobio je veliki odjek u javnosti. O hodočašću na Svetu Geru  su izvještavali prije i poslije pohoda Večernji list i Vjesnik, Slobodna Dalmacija, Glas Koncila, glasilo MUP-a RH Hallo 92, Hrvatski radio, OTV te bilten Vijesti HPS i planinarski časopis Hrvatski planinar.

Prvom hodočasničkom  pohodu na Svetu Geru su se pridružile stotine građana i planinara ( iz Zagreba osam punih autobusa, a agencija je  za prijevoz naplaćivala po putniku 17000 HRD, dakle 17 kasnije uvedenih kuna). Sudjelovali su i brojni Žumberčani, kao i  ljudi iz udaljenih krajeva Hrvatske. U Sošicama je bilo tijesno, jer je došlo dvanaest autobusa i stotinjak automobila.

Na zasnježenoj Sv. Geri bilo je nazočno i oko dvijesto   policajaca u svečanoj odori, te brojni pripadnici HV.  No ipak su planinari činili veliku većinu i to članovi društava: Kapela, Stanko Kempny, Klikun, Kalnik, Klek, Ravna Gora, Sisak, Željezničar, Vihor, Japetić, Jastrebarsko, Sljeme, Zagreb-Matica, Grafičar, Dubovac, Martinščak, Bijele Stijene, Novi Zagreb, KBC Maksimir, Lipa, Nikola Tesla, INA-Trgovina, Naftaplin, Troglav, Priroda, Trešnjevka-Monter, Velebit i Zanatlija. Sudjelovali su i dopredsjednik HPS prof. dr. Zoran Gomzi, dopredsjednik IO HPS Vladimir Novak Dado, koji je organizirao dolazak predstavnika Gorske službe spašavanja i planinara iz Samobora, članovi IO HPS Jagoda Borčić, Vlado Sor  te pročelnici Komisija HPS Tomislav Pavlin, Matija Mlinac i pokojni Ivan Stošić te tada još vrlo mladi, ali već poznati planinar Alan Čaplar, a sada već niz godina urednik časopisa Hrvatski planinar.

 Iz Varaždina je došao istaknuti planinar kartograf i fotograf ing. Zlatko Smerke. Iz Zagreba ugledna povjesničarka i planinarka prof.dr.Lelja Dobronić, kroničar planinarstva na Žumberačkoj gori Vladimir Jagarić, župan Županije ličko-senjske Ante Frković, predstavnici Zagrebačke županije, predstavnici lokalnih vlasti iz Samobora, Jaske i Ozlja,  mladi  iz župe Sv. Mateja iz zagrebačke Dugave predvođeni prečasnim g. Mijom Gorskim, a iz Samobora brojni mladići i djevojke netom osnovane «Bratovštine sv. Bernarda» predvođeni g. Radovanom Librićem koji su pjesmom i uz pratnju gitara tada i svake iduće godine uveličavali misno slavlje.  Bio je tu i Ivan Vucić, diplač na mišac, rodom iz Čitluka ispod Promine, koji je zapuhao u svoj mišac s diplama .

Zanesenjaštvo  sudionika pohoda koji su na najvišoj  gori sjeverozapadne Hrvatske (1178 m) slavili Sv. Misu za mir u Hrvatskoj i BiH obilato je nagrađeno. Unatoč jutarnjem hladnom vremenu (cca –5°C) dan je bio bez oblačka i vjetra. Topli sunčani zraci grijali su sudionike pohoda, tako da su  krjesovi koje su naložili predstavnici Hrvatskih šuma iz Karlovca poslužili više za ukras nego za grijanje. Sudionicima se obilno besplatno točio fini čaj s limunom kojeg nam je pripremila Hrvatska vojska iz Jaske, a na Svetu Geru dopremio planinar, otac palog branitelja g. Josip Sakoman.

 K tomu vidljivost je bila neponovljiva. S razglednih točki od kapele Sv. Jere, te sa zapadnog vrščića visokog 1171 m,( koji je od tri vrščića Svete Gere jedini na slovenskoj strani, pa jedini može nositi ime Trdinin vrh, odnosno po slovenski Trdinov vrh), pružali su se čarobno lijepi vidici: Kamniško - Savinjske alpe ocrtavale su  se u svim detaljima kao da su na dohvat ruke, Raduha, Peca, pa duboko u Austriji Koruške Koralpe, Uršlja gora, Pohorje, planine Hrvatskog zagorja. Lijevo od Kamniških alpi Storžič, Karavanke sa Stolom, pa potom Julijske Alpe s Triglavom, slovenski Snežnik, planine Gorskog Kotara, Velebit, pa Lička Plješivica, a u daljini Osječenica i Klekovača u Zapadnoj Bosni od kuda se u XVI. stoljeću doselio znatan dio Žumberčana. I na kraju , dosad vjerojatno neviđeno ili barem nezabilježeno. Između Karavanki (Stol, Kopa) i Julijskih alpi, duboko u Austriji izuzetno jasno se vidio Grossglockner (3797 m) najviši vrh Austrije.

Misno slavlje ispred kapele Sv. Ilije započelo je u 13 h, (svih idućih godina u 12 h) a predvodio ga je, održavši nadahnutu propovijed don Živko Kustić, protojerej stavrofor Križevačke biskupije (eparhije).Koncelebrirali su pater fra Tomislav Duka i čuvar svetišta velečasni Mile Vranešić. Poslanice je čitala planinarka iz HPD «Vihor» Verica Kostelić Thune.  Misno slavlje završilo je u povratku molitvom nad Jazovkom za pokoj duša hrvatskih mučenika, ali i njihovih krvnika uz propovijed fra Tomislava Duke, a potom su se sudionici pohoda krijepili dobrom domaćom hranom i pićem u dvije Sošičke gostionice, koje su taj dan kao i na svako iduće zimsko hodočašće bile prepune.Cijeli planinarsko hodočasnički pohod osiguravala je Policija MUP-a RH, a sve je proteklo u dostojanstvenom planinarskom duhu samodiscipline i molitve za mir u Hrvatskoj i BiH. Neki od medija su ocijenili da se na molitvenom skupu na vrhu Svete Gere  okupilo preko tisuću sudionika, te da je to bila središnja molitva za mir u Hrvatskoj.

Ovaj pohod bio je prvo veliko okupljanje planinara u godini u kojoj smo slavili 120. obljetnicu HPS. U godinama koje su slijedile redovno smo organizirali  planinarsko-hodočasnički pohod na Svetu Geru. Misno slavlje, pred kapelom ili u kapeli, ovisno o vremenskim uvjetima, predvodili su ugledni svećenici,  a nazočili i brojni kulturni djelatnici i političari. Spomenimo višekratnog hodočasnika, planinara i glavnog tajnika Matice Hrvatske pokojnog Krešimira Mikolčića,  prof. dr. Zdravka Tomca, kao predsjednika Gradske skupštine Grada Zagreba te  potpredsjednicu Doricu Nikolić, koji su  prije sv. mise zamolili da im pokažem vojarnu,  koja se tog hladnog maglenog dana ( 28.1. 1996.) jedva nazirala s udaljenosti od 50 metara.


Kao termin pohoda ustalila se zadnja nedjelja u siječnju. Brojna društva počela su dolaziti vlastitim prijevozom, i svake godine se na molitvenom skupu okupljalo između  petsto  do tisuću sudionika. Predstavnici gotovo svih spomenutih, te niza drugih društava dolazili su svake godine. Zdravko Šilić, jedan od planinarskih hodočasnika spjevao je 1998. godine pjesmu:

Do vrha Svete Gere romari hode
Na hodočašće zimsko najmilije.
Svi putovi gore do vrhunca vode
Misa je pred kapelom svetog Ilije.

Visoka gora ledom okovana
Pod bijelim plaštem san zimski sniva.
Ona je čežnja, ljeti željkovana
Ljepotu njenu ni snijeg ne skriva.

Biser Žumberku u bijelom ruhu
Planinare vjerne slavljem dočekuje.
Glas mi dolazi po svetom Duhu:
U kapeli svetog Ilije Bog stanuje.

Uoči šestog pohoda 24. 1. 1999.g. su planinari HPD Stanko Kempny predvođeni Tomislavom Pavlinom, prokrčili gustiš kojim je potpuno obrastao dio puta u Bojićima,  te markirali stazu od Bojića do Boljare, pa je time skraćen  put na Sv. Geru. Te sam godine  osnovalo Organizacijski odbor tradicionalnog planinarskog hodočašća na Svetu Geru u sastavu – počasni članovi odbora: dr. Lelja Dobronić,(sada pokojna), prof. dr. Zoran Gomzi, Vladimir Jagarić,(sada pokojni) Ivan Parlov, Josip Sakoman i sada pokojni Vili Strašek; djelatni odbor: mr.Slavko Ferina, Ivo Horvat,  mr. Dragica Jedvaj, Zlatica Krznar, Bernard Margitić, Vladimir Marić, Tomislav Pavlin i Josip Šintić, predsjednik odbora.

Većina pohoda održana je po lijepom, a par puta po izuzetno lijepom  vremenu. Makar je temperatura 5-7 stupnjeva ispod nule, ako nema vjetra i  sunce sja na Geri je ugodno. Međutim, magla i  vjetar izuzetno povećavaju hladnoću. U takvim trenucima vrući čaj ili kuhano vino, kao i naloženi krijes od velike su koristi.  Po dolasku na vrh, ako ste oznojeni, najbolje se odmah presvući u toplu suhu odjeću,  kako bi se izdržalo sat i pol do dva na Misnom slavlju i blagovanju. Prvih godina isključivo hrane iz vlastite naprtnjače. Iz godine u godinu  rasla je ponuda tople hrane od strane privatnih poduzetnika, a pojedina lovačka društva su znala častiti hodočasnike lovačkim gulašem. Osobito LD «Kuna», Kalje. No, bez obzira kakvo je vrijeme čovjek na Svetoj Geri doživi uvijek  puno radosti i hodočasničkog zanosa!

Planinarka Dragica Jedvaj, koja mi je tijekom više pohoda nudila svoju pomoć u organizaciji pohoda te slala 1995. pozive planinarskim društvima,  izradila je žig desetog planinarsko-hodočasničkog pohoda na Sv. Geru 2003., a o pohodima je u Žumberačkom krijesu pisao urednik , čuvar svetišta Sv. Ilije i voditelj misnih slavlja vlč. Mile Vranešić, a u planinarskoj literaturi novinarka – planinarka Vlasta Kovač, potom član uredništva Hrvatskog planinara Krunoslav Milas,  te inicijator i organizator ovih planinarskih hodočasničkih pohoda, autor ovog članka. U svojoj knjizi HRVATSKE PLANINE I VISOVI koju je izdao Provincijalat Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, Zagreb 2010. (Br. Stjepan Dilber D.I.), autor knjige dr.sc. Ignac Munjko na str. 172 spominje ovaj hodočasnički pohod, a također i u svom članku DOLINA KARDINALA I BRATOVŠTINA SV. BERNARDA, u godišnjaku DANICA 2012. na str.164.

Tijekom godina hodočasnički planinarski pohod je postao općepoznat među planinarima, a i Žumberčanima. Stekao je  veliku popularnost i održavati će se još puno godina.

Nadajmo se da ćemo i mi sudionici dosadašnjih pohoda dočekati dan kada  će posada Slovenske vojske napustiti  vojarnu na Svetoj Geri na Hrvatskom ozemlju te da će taj objekt postati planinarski dom. Odlukom  Vlade RH od 29.4.1999.g. objekt nakon što ga napuste slovenski vojnici treba pripasti  hrvatskim planinarima. No, tada  uz mogućnost boravka u domu,  pohod će izgubiti dio svoje izazovne žrtveno-hodočasničke privlačnosti. Međutim, kako stvari stoje zadnjih godina, izgleda da osnivači pohoda to neće doživjeti, nakon što je Republika Hrvatska ušla u NATO. U proljeće 2007. g. u Krškom je organiziran skup, na kojem sam bio nazočan, a na kojem se raspravljalo o mogućim štetnim utjecajima na okoliš buduće NATO transportno-obučne baze u Cerklju ob Krki, par kilometara od granice s RH. Podkraj 2008.g. čule su se novosti da to neće biti NATO baza, nego slovenska vojna baza u službi NATO-a. Što se tiče sudbine, sada vojnog objekta na Sv. Geri  logično se postavlja pitanje, hoće li taj objekt biti u sklopu spomenute vojne baze? Međutim tijekom narednih godina o Nato bazi se prestalo govoriti, pa više nije jasno hoće li ili neće Nato graditi tu bazu u Cerklju. O tome ovisi hoće li vojarna na Svetoj Geri biti prepuštena planinarima, ili će trajno ostati vojni objekt?!


Šesnaesti pohod održan je 25. siječnja 2009.  Što se tiče vremenskih prilika možemo konstatirati da je za ovaj pohod bio karakterističan dosada najveći kontrast između toplog vremena u dolini i hladnih uvjeta na Geri!  Nakon tri izuzetno hladna tjedna  od Božića 2008. do  18. siječnja, uslijedilo je zatopljenje i u nizini se sav snijeg rastopio. I ne samo u nizini nego i na visinama do 600 m n m. U Sošicama uopće nije bilo snijega. Međutim odmah, već u Bojićima, napuštenom gornjem zaseoku Sošica, staza je bila zaleđena, a ubrzo smo hodali po  snijegu. Na Boljari na cca 800 m n m su već vladali pravi zimski uvjeti, a na cesti je bio skliski ugaženi snijeg i led. Kad smo stigli na sjenokoše na  1000 m n m, bila je strahovita magla, vjetar i veoma hladno. A, osobito na vrhu!

Planinari su pristigli u Sošice u 9 ili 10 autobusa  te u brojnim automobilima. Na Geru je pristiglo preko 20 automobila, te više vozila HGSS-a. Od strane privatnih poduzetnika uz kapeli Sv. Ilije nuđen je bogati asortiman  sireva i druge hrane, napitaka, suvenira. Čuli smo da je vozilo koje je dovozilo kuhani grah, kobase i kuhano vino zaglavilo i nije uspjelo doći na vrh, gdje već drugu godinu nažalost nema krajem 2007. preminule Mare Svetogerke – Marije Fijale, koja je svake godine dovozila kuhano vino i druge napitke iz Sošica. Mnogi su zbog velike hladnoće ubrzo krenuli natrag, bilo u dom na Vodicama ili u Sošice, no vjernici-planinari ispuniše dupkom kapelicu sv. Ilije.

Misno slavlje suslavilo je šest svečenika zapadnog i istočnog obreda, a  predvodio ga je i održao izuzetno nadahnutu propovijed  novi župnik u Kalju vlč.gospodin Juraj Jerneić. U propovijedi je povezao nekoliko važnih događaja koji su se slavili tog dana: obračenje sv. Pavla, završetak Tjedna molitve za jedinstvo kršćana, a govorio je i o potrebi prestanka napetosti između Slovenije i Hrvatske. Posebno je istaknuo kako hodočasnička žrtva  uspinjanja na Goru planinara po hladnom vremenu misnim slavljem biva višestrukao nagrađena. Bila je to prava propovijed za planinare! Kao što je običaj u kapeli sv. Ilije, u misnom slavlju skladno su se uklopili dijelovi rimske i grčke liturgijske tradicije. Vlč. Mile Vranešić, organizator Misnog slavlja,  pozdravio je nazočne planinare iz oko 20 planinarskih društava, istaknuvši da se nalazimo na svetom mjestu, prijateljskom susretištu Hrvata i Slovenaca. Preč. Mijo Gorski i još jedan svećenik, oba planinari, došli su pješke na Sv.Geru !
Poslije misnog slavlja ugodno smo se družili uz fino kuhano vino  i zakusku, a bilo je nazočno više Žumberčana, koji su na misno slavlje došli autima. Među njima su bili gg. Josip Petretić, vl. Staračkog doma u Kostanjevcu te Janko Juratovac Šuco iz Novog Sela.

Posebice valja istaknuti i pohvaliti Hrvatsku gorsku službu spašavanja (HGSS) iz Stanice Karlovac, pod vodstvom pročelnika Zlatka Balaša, te Stanice HGSS iz Samobora koja svake godine osigurava ovaj hodočasnički pohod predvođena Vladimirom Novakom Dadom. Bili su nazočni s  terenskim vozilima, spasilačkim psima i svom potrebnom opremom. Geru je i ove godine obišao tajnik HGSS i HPS-a Darko Berljak. Srećom, ove godine nije trebalo intervenirati, a nažalost prije par godina desio se smrtni slučaj, kada je od infarkta preminuo jedan hodočasnik.

Josip ŠINTIĆ, idejni začetnik i organizator prvih pohoda




na vrh